FOREVER AND A DAY MORE

Studeni 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (9)
Listopad 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

 
Bez tebe...
svijet izgubi boju
i sva lica postanu ista...

 
Srebrne niti tame zaposješe njenu gitaru
pa ti ponekad zato otpjeva
koju tužnu baladu

i kad se izgubi u molu
zagrli je samo.
Ponekad je tuga
tek nemirni lahorac
što traži zaklon
u pukotinama
tvoga oka.


_________________
Zavlačim ruku u prosječnosti
i
izvlačim malen dio sebe.

iskaču rijeke ispod
modrine moje kože

a ti se čudiš
koliko bijesa se može sakriti
u nekome
tko u trenutcima najveće ljutnje
-šapće.


riječi bujaju,
sklapajući saveze-
pristajući:
na moju prosječnost.


_________________
Ne pokušavaj objasniti vječnost, ni svetu šutnju planina
Ne vjerujem u tebe


Ne znače mi ništa tvoje... uzvišene riječi
ni tišina kojom manipuliraš

Dovoljno sam stara da prozrem Poglede koji razgoličuju
bez da vide Stvarnost.

Ne govori o ljepoti
Gledaš krivu stranu
Zvijezde su lijepe
i odraz mudrosti u oku

A ne razgoličeni dekolte jedne propale starice
Gledaj me u oči, a ne u prošlost mojih života

Krivi put odabireš
Ne traži prijateljstvo, ni ljubav
Jer ja je ne kanim pružati.


___________
Gledam te.
Mjesec šaren od pospanog sunca
Prekriva nebo
Na umoru njegove sreće.

Nemoj se izgubiti u ružićnjaku
Gdje sanjalice na pluto pribijaju leptire.
Tamo se krije više od
Prizemljene boli.

Ponavljam se.

Možda smo umrli?
To bi objasnilo
Moje voštane ruke.


Čini se da
Doista više nisi tu.


____________________
Uvijek se nalaziš negdje između
Života i djetinje fantazije

Odvojen


_____________________
ja sam prozor na rubu svijeta
tek produžetak na daleku dimenziju

nemogu te voljeti
ako nemaš znamenke

trebam neku točku da znam da si stvaran
sitnu imperfekciju
kvržicu na prstu zbog lomljene kosti

noćas putujem
pusti me da spavam...


______________
Teško je prezirati svijet
Čije proljeće nosi
Slatkast miris bazge.


_______________________
Zvuk udarca palica o pod
I poluglasni ritam
Naših zaludnih života

Nedostaje mi vječno zadirkivanje
Opet stavljam masku?

 Box. Sa. Linkovima.


Alex
Maja
Keks
wes c.addle
Diabolis
Kalthir
smeg


 Samting spešl.
Diabolis
Poricanje mraka


Keks
Čudo koje se nikada nije dogodilo.

web metrics

 16.11.2008., nedjelja

Zavoljela sam je cim sam je vidjela.

A neznam cak niti tko je bila, ni kud je otisla.













Oprosti mi mala zvijezdo!
- 13:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

 03.11.2008., ponedjeljak

Izgubila sam se u ružićnjaku... Gdje sanjalice na pluto pribijaju leptire...

Izgubila sam svaku mogućnost za vlastitim izričajem, a sarkazam koji me nekad izvlačio iz tmurnih raspoloženja, postao je tek vulgarno sredstvo komunikacije.

Osjećam se zarobljeno, a nemam snage napustiti stvari na koje sam toliko navikla.

Nedostaju mi cjelodnevne šetnje gradom.
Ili ona vremena kad smo Vrga i ja spavali po parkovima dok je sunce obasjavalo naše glave, njegovu slamnatu i moju limenu. Čekali smo svoju Dorothy.
I tako čekajući, razdvojili smo se, a razdvojeni, nismo znali cijeniti ljepotu koja nas je spasila od crnila iz kojeg smo došli.

Svatko se spasio na svoj način, ali Dorothy nije došla. Ili nam se samo putevi nisu sreli...

Zamotao me jedan Maslačak u svoje listove... i dopustio preostalim kapima mojih osječanja da se spoje...
Skoro sam se utopila u svim tim negiranjima emocija, i s vremenom ih je sve teže bilo držati tako smirenima, kao da nekad nisu bile moćne kao podivljale rijeke nakon proljetnih bujica.

I pustila sam ih da ponovno ožive, da sanjaju i proviruju u pukotine..

A Maslačak je nehotice raširio ruke i one su se razlile po tlu... I posve izgubile bez korita.

Sada se bojim da ih više neću prepoznati...


Živjela sam u njegovu naručju, i prestala vjerovati da postoji svijet izvan njega, okrutan i strašan.
A što je iz toga proizaslo? Samo osjećaj nezaštićenosti i pogled kroz razlomljenu opnu riječi koje se ne mogu spojiti u izričaj.

Izgubila sam se.
- 17:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

 28.07.2008., ponedjeljak

povratak u stvarnost.

izlezavah se tako u svom malom svemiru, gdje su nazalost tv reklame zanimljivije od tv programa, kokice hladne, a pizza stara nekoliko tjedana, kad mi na um padne prekrasna ideja. bit cu koristan.
roditelji nece vise prstom upirati u svoju kcerku povezujuci je s rijecima prevulgarnim cak i za moj rjecnik, vec ce me tapsati po mudroj glavici, i napokon prolistati rjecnik stranih rijeci, gdje ce naci pojam djeparac, i pomisliti: e, to, to je prava stvar. a rad ce me, kao i nekolicinu drugih ljudi, prosvijetliti bozanstvenim. dva u jedan.

nekoliko sati kasnije, roditelji me doista tapsaju po mudroj glavici. od djeparca ni dj, a sve sto sam naucila je da je lose kihati dok peglas.

ali nema veze jer... dobit cu nove ultra kul tene!. (kad ti se raspadne sva obuca, cak i ona s garanicijom na 1000 godina kao marte, nekako se pocnes veseliti novim tenisicama.)

i tako.

bio sam na obali hrvatskoj. nista spektakularno, samo par fobija zaradjenih cuvanjem djece i komuniciranjem sa pretilim starim ljudima. zapravo jednom pretilom starom osobom, ali koja ima toliko poremecaja osobnosti i zauzima toliko svjetskog prostora svojim trbuhom, da zasluzuje mnozinu. nije siroka, vec kao da je 2d. prema naprijed velika. ima i grbu.

cim sam dosla, rekla je da ne zeli da diram frizider jer je star i ne hladi dobro. stvari u policama su previse krhke, djecije izgracke prljave, pretila sam i ne smijem se ljuljati na ljuljacci..
a par dana kasnije se derala na mene jer si nista ne znam sama uzeti.
jebote, mozda i bi. da mi nisi zabranila da dodirujem tvoju jebenu kucu.

vecerali smo. teta mi je kao i svoj ostaloj djeci narezala povrce, a zena baka se rugala cinjenici da sam nesposobna sama narezati svoju hranu, kad sam je opako pogledala uz rijeci :djis zeno, imam samo 19, sta bi mi dala noz u ruke?
iz nekog razloga stari ljudi bivaju uzrujani sto se ne smijem svaki put kad se salim ili koristim sarkazam.

treci obrok istog dana, nekoliko sati kasnije.
odbijam jesti, cisto iz razloga jer ne mogu ni zinuti, kad dolazi zena baka u uvjerenju da mi je vrat pretanak za ostatak tijela i da ce mi ga glava slomiti pritiscuci ga svojom ogromnom tezinom ako se ne udebljam.
reko, stari je bosanac, ali mislim da mi glava nije bas tolika.

sljedeca tocka bila je moje izrazene kljucne kosti zbog kojih ponekad izgledam anoreksnicno. rekla sam joj da to nije argument posto imam solidan trbuscic i noge koje su vise balvani nego noge. a njena replika je bila da sam previse samokriticna.

zagledala sam se u zamisljenu zutu tocku na nebu (ili je to bilo sunce) i cekala nekoliko desetaka minuta da odustane.

a najgore od svega...
vratili smo se s kupanja ranije jer mi nije bilo dobro, a ta zena je lezala u mom krevetu i obgrlila moju pidjamu i jastuk (da, ja sam razmazeno deriste koje nosi svoj jastuk od doma kud god da ide) i tko zna sto je jos radila u njemu dok nas nije bilo.
prostorija je smrdila po starosti.

a ona je spavala kao da je bozicno vece kad su svi darovi podjeljeni. sa smjeskom na licu.

dozivjela sam instant brain freeze, i ostatak odmora provela tupa pogleda i bez ikakvih komentara na svijet oko sebe.

starice koje mastrubiraju nad mojom odjecom, nisu moja ideja ikakvog, a kamoli seksualnog zivota.
ise, tako se nadam da je gledala tv i da je samo zaspala neprimjecujuci sto drzi u rukama i sto pritisce uz lice.to je bilo. sigurna sam da je to bilo.

jebes plasticne operacije, tablete, alkohol, cigarete i ostale poroke. nista te ne moze natjerati da zaboravis gadosti koje si dozivio. osim...
jednog dana platit cu si onaj tretman u kojem ti spale neurone i obrisu pamcenje na veci dio zivota. zelim se sjecati samo onih perioda dok sam gledala anime i igrala wow. da mi se cini da je zivot film.
- 13:26 - Komentari (11) - Isprintaj - #

 07.06.2008., subota

evo je opet.

nema vise tajni.

prikrao mi se s ledja i stavio ruke na oci.
visoke muske osobe ne shvacaju koliko takav potez izbezumljuje niske zenske osobe.
na rubu panike, poprilicno je dobar opis.
i to s onu stranu, gdje granici s histerijom.

cekao je da pitam 'tko je?' a ja sam cekala da on pita 'pogodi tko je?' iako sam znala po mirisu njegovih ruku da je on.
i tako smo cekali.

nismo pricali dok smo hodali prema neodredjenu mjestu na kraju svemira. put je kao i obicno odveo u melin.

sjedili smo i sutke se gledali. pili cedevitu.

cini se da nismo sto smo nekad bili. promrmljala sam.
pretvaramo se u svoje majke i oceve, kimnuo je u znaku slaganja.
njegov glas me, iskreno zacudio. vise nije zapinjao, onako hrapav od previse cigareta kakav je nekad bio.
prestao je pusiti. prestao se drogirati. prestao je biti kurva. prestao je lomiti prste kad je nervozan. prestao je biti nervozan. prestao se bojati ljudi.
i negdje izmedju svih tih prestajanja i postajanja boljom osobom... prestao je biti moj prijatelj.

samo odjednom poceo je pricati o vjeri, i tek sam tad shvatila koliko ga malo poznajem.
znala sam sve njegove navike, kava prije nego sto krene u skolu: kockica secera, cetiri puta promjesaj u desno, tri u lijevo.
podrugljiv poluosmijeh na lijevu stranu koj sam pokupila od njega, samo zrcalno. neobjasnjiv strah od svega nepoznatog, kise i grmljavine i tko zna cega jos.
a sad je odjednom nasuprot mene odrasla, gotovo izgradjena osoba, koja je uvjerena da je pronasla srecu u budizmu.

a trebala sam znati vise! da nisam mislila samo na sebe i svoju pateticnu patnju, shvatila bi da prozivljava isto sto i ja, pogorsano vlastitim tragicnim okolnostima. MI SMO TRAGIKOMEDIJA EPSKIH RAZMJERA! TRAGIKOMICNA CIGANSKA SERIJA SA 4 HEPI ENDA! plus minus.

i tako je pricao ushicen svojom novom vjerom i novostecenim unutarnjim mirom.
reko, cestitam. bez sarkazma u prizvuku kao obicno.

ti jos uvijek ne vjerujes u boga?
reko ne.
bas ni malo?
ni malo.

ali vjerujem u svemir, i u to da smo ti i ja sada ovdje. zar to nije dovoljno?

i onda se cudis sto si depresivna.
touché, stari. touché.

rastali smo se u istoj tisinu u kakvoj smo se nasli, samo sto sam ovaj put ja bila ta koja je gledala u njega, a on je bio okrenut ledjima.

nema vise tajni.
- 18:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

 02.05.2008., petak

cini se da je Zauvijek - tek treptaj oka.

1. maj oduvijek je za mene bio poseban dan - s roditeljima sam odlazila na maksimir i cijelo bi poslijepodne proveli pustajuci zmajeve ili igrajuci se istrazivaca izgubljenih u opakoj africkoj dzungli.

ovaj je protekao malo drugacije. ove godine nisu bili doma. i vec sam u mislima bila s prijateljima na bundeku, dok bi kao nekad lezali na travi, grickali ona cudna sunka-sir peciva, pili kakao i trazili oblike u oblacima.
netko bi vidio ovce, netko konje i pse, a netko meryl streep (nikada se nije smatralo dobrim prediskazanjem).
a onda je nesto u meni puklo, i shvatila sam da nikada necu biti izljecena, jer i dalje volim matematiku zbog cinjenice da je 2+2 uvijek 4, a to smatram dokazom vlastite smrtnosti. koliko god zivot bio kataklizmicko sranje, UVIJEK treba znati da ce jednom zavrsiti. to je ono sto me pokrece.

a ono sto sam rekla da se treba veseliti malim stvarima? zao mi je sto sam vam time punila glave. male stvari su te koje te dokrajce. daju ti nadu, i uskoro postanes naivan kao ja. pojam naivnost bi trebao biti ilustriran mojom slikom.
svi oni vjerski vodje, koje toliko prezirem zbog suluda govora i prokletog uvjerenja da postoji nesto bolje (mozda iz ljubomore sto ja ne posjedujem isto) bili su kao ja. mozda se uclanim u sektu.

u svakom slucaju, gospodine kemicar, odlucila sam izaci iz akvarija. iako volim sigurnost uglova, makar staklenih, nisam sigurna da mogu podnjeti toliko mrezica i pirana oko sebe.
ali ne povlacim prijedlog da zalijepim tvoju ruku za svoju.
vidis, to ces mi pokloniti, samo jos neznas. iscrtani oblik svoje ruke, na papiru sa crtama. nacrtati cemo ih jednu kraj druge kako bi zauvijek bili zajedno.
ponekad imam sulude zelje, ali veseli me kad se ostvare. (ponekad je u ovom slucaju sirok pojam. i gotovo nikad se ne ostvare.)(jej entuzijazam. kao sto rece alex, bas smo si kul mi ljudi. prepuni smo elana i ostalog dreka.)

doista jesam maturirala govore u prazno? cini se.
nestalo je radosti iz blogovske lazne bijele pozadine. nista ne moze zamijeniti papir i olovku.
- 13:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

 20.04.2008., nedjelja

Youth Of The Nation
P.O.D.

Last day of the rest of my life
I wish I would've known
Cause I didn't kiss my mama goodbye

I didn't tell her that I loved her and how much I care
Or thank my pops for all the talks
And all the wisdom he shared

Unaware, I just did what I always do
Everyday, the same routine
Before I skate off to school

But who knew that this day wasn't like the rest
Instead of taking a test
I took two to the chest

Call me blind, but I didn't see it coming
Everybody was running
But I couldn't hear nothing

Except gun blasts, it happened so fast
I don't really know this kid
Even though I sit by him in class

Maybe this kid was reaching out for love
Or maybe for a moment
He forgot who he was
Or maybe this kid just wanted to be hugged
Whatever it was
I know it's because

We are, We are, the youth of the nation

We are, We are, the youth of the nation
We are, We are, the youth of the nation
We are, We are, the youth of the nation

Little Suzy, she was only twelve
She was given the world
With every chance to excel

Hang with the boys and hear the stories they tell
She might act kind of proud
But no respect for herself

She finds love in all the wrong places
The same situations
Just different faces

Changed up her pace since her daddy left her
Too bad he never told her
She deserved much better

Johnny boy always played the fool
He broke all the rules
So you would think he was cool

He was never really one of the guys
No matter how hard he tried
Often thought of suicide

It's kind of hard when you ain't got no friends
He put his life to an end
They might remember him then

You cross the line and there's no turning back
Told the world how he felt
With the sound of a gat

We are, We are, the youth of the nation

We are, We are, the youth of the nation
We are, We are, the youth of the nation
We are, We are, the youth of the nation


Who's to blame for the lives that tragedies claim
No matter what you say
It don't take away the pain

That I feel inside, I'm tired of all the lies
Don't nobody know why
It's the blind leading the blind

I guess that's the way the story goes
Will it ever make sense
Somebody's got to know

There's got to be more to life than this
There's got to be more to everything
I thought exists


We are, We are, the youth of the nation
We are, We are, the youth of the nation
We are, We are, the youth of the nation

- 13:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

 15.04.2008., utorak

hrvatska nema zakon kojim zabranjuje seks na javnim mjestima.

konobar u vegosu mi nije htio dati pivu i votku jer je prosudio po mom izgledu da sam mladja od 18.
đipi mister, lok et det kid! he is onli ten!
nije upalilo. morala sam izvaditi osobnu.
a hrpica desetogodisnjaka slatko se cerekala zauzevsi nas omiljen separe.

meanwhile, svi te ignoriraju, tocno do trena kad kad glazba utihne, a ti spomenes svoju namjeru da odes u bukurest zaradjivati na seksualnom turizmu, i odjednom se nadjes u nezeljenom centru paznje pretilih srednjovjekovnih muskaraca i predhodno spomenutih maloljetnika. (ili je to imalo veze s mojim odjevanjem.)

i. postici nirvanu (prekrasni cilj svih budista i pokoje zalutale ovce) nije big deal. to sam shvatila danas kad sam do koljena stala u lokvu vode i nije mi bilo nimalo stalo. svatko u svom zivotu ima takvo razdoblje, a nazivamo ga indiferencija. e sad, neki ljudi, kao ja izvuku se iz njega time sto ocajnicki pocnu zeljeti da nesto zele. jer, iako svi teze 'slobodi', biti doista slobodan je sranje. provoditi vrijeme cekajuci da umres... a cak nisi niti depresivan pa se niti ne samosazaljevas je sranje. zato sam (osim sto se povremeno samosazaljevam) odlucila zeljeti upisati fiziku na pmfu. ne zelim to jos, ali natjerat cu se da zelim.

ono sto zapravo zelim je biti kucanica svom muzu kemicaru i odgajati naseg prekrasnog hrcka, ali i ako budemo presiromasni da imamo hrcka, zadovoljit cu se zlatnom ribicom.

erm. ipak ne.nisam spremna na tako velike zrtve (rad i sve to, hrcci su zahtjevni). ja cu biti ta zlatna ribica iz predhodnih redaka. gospodine kemicar, ne zaboravite me hraniti i random mi kuckati prstom po akvariju slash zdjeli.

a sad me ispricajte, idem rjesavati fiziku dok jos imam ruke.

:belj


- 19:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

 18.03.2008., utorak

My Haikoo(SM) Zoo pet, Kayra Chi

- 21:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #

 06.03.2008., četvrtak

egotrip u amiland. ponovno.

Galatea of the Spheres, Salvador Dali


jurile smo na biciklima, pomalo uzrujane zbog nedostatka kocnica, semafora i zebri, zbog neosvjetljenih ulica, zbog automobila koji pale duga svijetla dok nam idu u susret, zbog toga sto se razdvajamo, sto prestajemo biti... a kisa je vec isti dan pocela udarati u prozore.

svirao je placebo, a ja sam se pretvarala da sam bella, da sam killalla od blistaja, da sam san, da sam...

vjeverica je pocela plakati uzrujana sto je zanemarujem. billy me nije prepoznala, i dok sam joj stavljala hranu u kavez, zaletila se prema mojoj ruci i ugrizla me svom snagom. saptala sam joj, najnjeznije je uvjeravajuci da me pusti, ali nije se jos dugo smirila. mislim da mi nije oprostila sto sam nakratko prestala postojati.

mama je usla u moju sobu zgadjena ponovno nakupljenim neredom. izvukla sam se s isprikom da pospremam.

'ti pospremas od kad si uselila'

ali nije istina. pospremila sam jednom kad je dolazila alex, i za novu godinu. a onda neko vrijeme nisam zivjela pa nije nastao nered.

sada su u svim kutevima ogromne spule prasine. cudno, nisam ih primijetila.

rekla mi je i da smrdim. neznam, nisam osjecala.

svirao je placebo sad vec u mojoj glavi... cini se da manje boli kada se pretvaras da je bol tudja.

okupala sam se i procitala poruke. vidjela sam da sam na blogu objavila post. da je cetvrtak. gdje je nestala srijeda? sjecam se da sam gledala kosti, ali ne sjecam se radnje.
a ono sto boli je sto... neznam uzrok. nemam razloga nestajati.


zar si doista mislila da cu te pustiti da ubijes sve te bespomocne note
glava mi puca kao da sam promasila smjer

ide li po planu?

idemo na put, ponesi gojzerice, puno cemo hodati
mozda izgledam bolje nego ikad
ti si samo ljubomorna

zar doista mislis da me nagrdjuje nepocesljan osmijeh?
neznam, nikad nisam o tome tako razmisljala.

ipak, cak ni ti ne volis moje pjesme.

voljela bih da me ne pratis, znas?
ne volim tvoju crvenu kosu,
vjecito zapetljanu u ogroman cvor
vlastite neizvjesnosti.

TI SI RAZMAKNUTA!


pitam se hoce li ikada prestati padati taj radioaktivni snijeg?

sve je razmaknuto razmaknuto razmaknuto
- 17:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

 05.03.2008., srijeda

Sumanutost

Neil Gaiman


Slušajte. Imala je dvadeset jednu godinu (2+1=3) kad je spoznala tu veliku tajnu.

I muški rađaju bebe.


Nakon što su joj muški uzeli maternicu i zamijenili je gušterima i ribama. Tada joj je to postalo jasno.

Muški rađaju bebe. Ne žele da mi to znamo. Žene obave posao. A oni nam oduzmu maternice. Smiju nam se u lice.
Njoj je nekakva životinjica u grudima. možda miš. Puže kroz nju kao kvržica. Trenutačno joj je u ramenu.

Kada je imala dvanaest godina (1+2=3. Eto. To je dokaz.) jedna joj je cura pljunula na jezik i kazala joj kako nastaju bebe.

U maternici gdje čekaju gušteri.




Pisala je Predsjedniku kad su je zadnji put priveli sa štajge. Kazala mu da su joj klonirali blizance, sve njezine bebe.




Recite im da mi ih vrate. I dajte nam mjesto pod suncem. jahanje ponija i sladoled i krov nad glavom...







Neil Gaiman
Sandman

Prije nego što se dvaput našao na ljestvici bestselera The New York Timesa, Neil Gaiman SANDMANOM je stvorio revoluciju na polju stripa. Kao najcjenjeniji i najnagrađivaniji stripovski serijal proteklog desetljeća, SANDMAN je izdašna mješavina suvremenog mita i mračne fantazije, u kojoj se nerazmrsivo isprepliću suvremena proza, povijesna drama i legende.
SANDMAN je postavio nova mjerila strip-književnosti, tako da se deset svezaka SANDMANOVE zbirke danas ubraja u vrhunska dostignuća ovog medija.

SANDMAN: BESKRAJNE NOĆI oduševit će poklonike Gaimanova djela kao i one koji tek otkrivaju grafičke romane. Bile one jezovite, čeznutljive, erotske ili grozomorne, sedam priča u ovoj knjizi – po jedna za svakoga od braće i sestara Beskrajnika – otkriva začudne tajne i iznenađujuće istine. Svaku je priču ilustrirao po jedan od najvećih crtača stripa iz cijeloga svijeta.

Sandman; Beskrajne noći


P. Craig Russell crta priču o SMRTI i jednome danu prije dvjesto godina na otoku u mletačkoj laguni – danu koji dovijeka traje.

Milo Manara oslikava priču o ljubavi i STRASTI u davnini, kad jedna mlada krasotica dobiva sve što želi… i plaća za to cijenu.

Bill Sienkiewicz pokazuje nam tko sve biva odaslan u kraljevstvo SUMANUTOSTI po opasnom spasiteljskom zadatku.

Miguelanxo Prado vraća nas u SAN u samome osvitu vremena, kad su zvijezde zborile, a čak su i Beskrajnici bili mladi.

Barron Storey stvara petnaest nesnosno tužnih portreta SHRVANOSTI.

Glenn Fabry crta priču o arheolozima koji iskapaju budućnost i saznaju malo previše toga o SMAKU.

Frank Quitely crta zaključni komentar o SUDBINI ovih Beskrajnih noći.

Neil Gaiman uvijek se obećavao vratiti u svijet SANDMANA. Sad se, uz pomoć nekolicine najboljih svjetskih umjetnika stripa, vraća likovima koje je proslavio i donosi nam nove snove… i more.

- 18:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #